Medinski glas mudrosti dobrih ljudi
ponedjeljak, 24. zu-l-ka'de 1447. h. g. / 11.05.2026. godine
307. Zbog smrti se žali!?!
Neki čestiti prethodnici su govorili:
„Čudim se onima koji tuguju kada ostanu bez imetka, a zbog kraja života ne tuguju!?“
Kada god čovjek dobije nešto imetka – raduje se!
A kada dani i noći prolaze – ne reaguje, ne tuguje!?
Šta čovjek dobija uvećanjem imetka, dok mu se u isto vrijeme život skraćuje?!
Kako misli zamijeniti mjesto prebivališta?
Razmišlja li išta o nagradi i kazni, o polaganju računa?
Ako ni zbog čega drugog, onda zbog ove dvije stvari čovjek zaslužuje da bude kažnjen od strane Allaha Uzvišenog:
- Na dunjaluku se veseli zbog beznačajne stvari, a nije se veselio nijednom dobru koje bi uradio;
- Kada izgubi nešto beznačajno (a njemu lično značajno), mnogo tuguje, iako nije toliko tugovao ni zbog jednog grijeha koji je počinio.
Većina ljudi je zaokupljena skupljanjem i gomilanjem dunjalučkih dobara, zbog čega su često zabrinuti, tužni i opterećeni.
S druge strane, malo je onih koji tuguju zbog prolaska života i približavanja smrtnog časa!
Imetak se može nadoknaditi, bilo da se samo smanji ili da bude potpuno uništen. Ali,
kada život prođe i životne prilike se propuste, to se ničim ne može nadoknaditi, niti iko može krenuti ispočetka!
Niko ne može vratiti život niti odgoditi smrtni čas!
Ashabi, radijallahu anhum, tugovali su kada bi propustili učiniti neki propis ili kada bi ga obavili s određenim propustima, nepotpuno.
Zabilježeno je da je Es-Sa'ib ibn Jezid kazao da je jedne prilike hazreti Omer, radijallahu anhu, otišao u svoj voćnjak palmi (hurmi) koji se nalazio u predgrađu Medine, kako bi sve hurme podijelio kao sadaku (čin dobra).
Tog dana zakasnio je da se na vrijeme vrati u Poslanikovu džamiju, alejhis-selam, kako bi predvodio ljude u namazu, pa su ljudi izabrali nekoga od sebe da im bude imam.
Dok se vraćao, ljudi su već bili izašli iz džamije i vraćali se svojim kućama, idući njemu u susret.
Nevjerujući samome sebi u ono što ga je snašlo, hazreti Omer je dva ili tri puta ponavljao:
„Od čega me dunjaluk (imetak) odvrati!? Tako mi Allaha, neće više! Budite mi svjedoci da je od ovog trenutka taj moj voćnjak opće dobro (vakuf)!“
A mi!?
Da li mi tugujemo kada ne klanjamo namaz u džematu? A kamoli više od toga da se sami sebe zapitamo?!
Gospodaru naš, sjedini naša srca u pokornosti prema Tebi, naše duše u svijesti o Tebi i Tvojoj sveprisutnosti, i sjedini nas u Džennetu.
Gospodaru naš, molimo Te, podari nam sigurnost u našoj domovini, mir u našoj vjeri i životu. Oprosti nama, našim roditeljima, našim supružnicima, našoj djeci i našim voljenima.
Nazif Garib